Uživaj u lekciji koju ti pruža duboka i tamna ljepota patnje

Ponekad je život težak i osjećamo kao da je sva težina svijeta na našim leđima, pritišće nas i gura nas dolje. Možemo se osjećati kao da smo potpuno sami na svijetu dok se borimo s našim  emocijama zbog kojih se osjećamo zarobljeno, ljuto i uplašeno.                                      Možemo se osjećati kao da uvijek gledamo kako svi drugi dobivaju upravo ono što žele dok mi sjedimo i pitamo se: “Što je sa mnom?” I prečesto se bojimo tih osjećaja. Kada nas netko pita kako smo, odmah odgovaramo: „Dobro“, jer ne želimo nikoga opteretiti nečim tako “trivijalnim”.

Mi smo postali tako dobri u skrivanju naše boli da možemo čak početi vjerovati da smo dobro. Počinjemo prihvaćati da je možda taj tužni osjećaj samo dio nas; možda je normalno probuditi se u strahu od onoga što slijedi u danu jer ne postoji ništa što nas može odvratiti od naših mračnih ponavljajućih misli, piše Thought catalog.

Smišljamo izgovore za odlazak kad moramo plakati i vratimo se s osmijehom na licu jer lakše je tako – pretvarati se da smo apsolutno dobro, dok se u stvarnosti slamamo iznutra.

Ali to ne mora biti tako. Stvarno nema razloga da nosimo masku kada smo s ljudima do kojih nam je stalo, ljudima koji se brinu za nas. Mislim da je vrijeme da počnemo biti iskreni kada se radi o našoj boli.

Mislim da je vrijeme da naučimo prihvatiti naše emocije umjesto da ih odgurnemo ili da ih se bojimo. Mislim da je vrijeme da počnemo na pitanje: “Kako si?” odgovarati iskreno.               Mislim da je vrijeme da počnemo međusobno razgovarati, osluškivati kako se osjećamo u tišini, shvaćati svoje emocije kad ih izgovorimo naglas.

Vrijeme je da se prestanemo skrivati u kupaonici i plakati na podu, da se prestanemo tuširati jednostavno samo zato da isperemo suze. Vrijeme je da se suočimo s boli, vrijeme je da se pokrenemo i rješavamo stvari.

Vrijeme je da prestanemo potiskivati tu bol, jer ako to ne učinimo, ona će samo rasti. Na kraju će nas uništiti, pokopati, postat ćemo sama bol.

Dakle, sljedeći put kad osjetiš da tama nadolazi, prigrli ju. Sljedeći put kada netko upita kako si, razgovaraj o tome. Možda ne duboko, možda ne baš puno, samo pokušaj dopustiti drugoj osobi da se malo približi.

Samo nauči biti iskrena prema boli, nauči ju prihvatiti. Sljedeći put kada se budeš osjećala kao da se raspadaš, dopusti nekome da ti pomogne.  Neka netko obriše suze s tvog lica i smiri te. Neka te privuče na svoje grudi i utješi.

Podsjeti se da nisi sama.                                                                                                    Ako zamoliš za pomoć, to ne znači da nisi samostalna ili jaka ili sposobna. Potreba da osjetiš nečije ruke oko sebe ne znači da ne možeš umiriti sebe, to ne znači da ti treba netko drugi da pokupi slomljene komadiće. To samo znači da su ponekad dvije glave bolje od jedne.

Ponekad nam treba netko tko će nam pružiti malo pomoći i to je u redu.

Slatka ženo, postoje mnogi ljudi koji te vole i koji ti žele pomoći i samo trebaš zatražiti tu pomoć. Ti si jaka, ti si ratnica, imaš pravo tražiti ruku koja će držati tvoju.

Jer ponekad, samo ponekad, ta ruka može nas odvesti na površinu.

Ponekad, kad smo iskreni o našoj boli, to nam omogućuje da dišemo.

izvor:Thought catalog/prenosi i preuzeto sa:atma.hr